Od više tumačenja porijekla Kecmana najuvjerljivije je ono da su oni, zapravo, potomci Sasa, rudara koje su unajmljivali vladari nemanjićke države, a koji su iz Saksonije prvo stigli u erdeljske rudnike u Vlaškoj. Po drugom objašnjenju, Nemanjići su ih tražili ne samo kao rudare, već i kao stručnjake za kovanje sablji, kopalja, buzdovana i pancirne odjeće za oklopnike i konjanike. Iz ovog ili onog razloga, iz Vlaške i Češke, kao i relativno bliske Šleske, stiglo je nekoliko desetina familija Kecmana.

Kecmani se, inače, prvi put spominju krajem 14. vijeka u povelji Vuka Brankovića, "gospodara Kosova i Drenice". Dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo, u Srbiju i područje raško-nemanjićke države, Kecmani se povlače prema zapadu, tako da ih je, do migracija nakon Prvog i Drugog svetskog rata, najviše bilo samo na prostoru Bosanske krajine, u Pounju, u Bosanskoj Krupi, u Velikom Baliću, Banjanima, Dobroselu, Driniću (kod Petrovca), u Mrazovini (svi porijeklom iz Bjelajskog Polja), Počeniku i Lohovu, u oblasti u Beglušcima, Dvoru, Trnjinića Brijegu, Trubaru i Šinovljanima, u Bjelajskom Polju, u Suvaji, Petrovcu (iz Drinića), Bukovači, u Busijama (iz Krnje Jele 1907. godine), Bravsku, Kapljuvu i Janjilima, kao i, bar krajem 19. vijeka, i u Rajnovcima kod Kulen Vakufa i u Prijedoru.

Neki od njih su "prešli" u Prošiće, Nikiće, Dragiće, Trikiće, Materiće i Tubine, ali su, osim nekoliko izuzetaka, nastavili da slave Svetog Vartolomeja. O prezimenu i familiji Kecman moraće se napisati posebna, ne mala knjiga. Slučajno je prvopotpisani autor ovih priloga unuk jedne "Kecmanuše" (kako se to govori oko Petrovca) iz Drinića, a Predrag Kecman, sin kolonizovanih u Srem, načinio je poseban sajt.

 Istraživač Predrag Kecman je ustanovio da su se Kecmani do 90-ih godina 20. vijeka "selili unutar Jugoslavije ekonomskim migracijama" i da je mnogo Kecmana rasuto po teritoriji stare Jugoslavije (SFRJ). Po njemu, najveća selidba je uslijedila 1995. godine.

 "Današnja situacija sa Kecmanima je vrlo interesantna. Ima nas na bukvalno svakom kontinentu, osim na Arktiku i Antarktiku (ili je bolje da kažem da nisam čuo da i tamo postoji neki Kecman)... Kecmana najviše ima u Bosni, i to u Banjaluci, Prijedoru, Drvaru, Petrovcu, Bihaću, Sarajevu, Derventi, Brčkom, Doboju, zatim u Srbiji, i to najviše u Vojvodini (Nova Pazova, Zrenjanin, Elemir, Bačka Palanka, Sombor i naravno okolna mjesta ovih gradića), Beogradu (Novi Beograd, Banovo brdo, Zemun...), Kosovu (dobrovoljci kraljeve vojske su dobili zemlju na Kosovu poslije Prvog svetskog rata). Kecmana ima I u Hrvatskoj (Zagreb, Pula, Split) i Sloveniji (Ljubljana, Maribor)."

Na kraju autor Predrag Kecman zaključuje: "Svakako je najinteresantnija situacija sa emigracijom. Ima nas svuda, ali bukvalno svuda, kao posljedica zadnjeg rata, mada ima i onih čiji su preci početkom 20. vijeka otišli 'trbuhom za kruhom' u Kanadu (Kičener, Toronto, London, Vankuver), Ameriku (Čikago, Njujork, Bojsi, Los Anđeles, San Dijego, Ostin, Feniks), Australiju (Sidnej, Adelejd), Novi Zeland (Ouklend), te Johanezburg u Južnoafričkoj Republici…”