Studirajući početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća na Mašinskom fakultetu u Mostaru, Zoran Marić (rođen 1946. godine) iz Kreševa, upoznao je tada popularnog “Veležovog” golmana Envera Marića (1948), družeći se s njim kraće vrijeme. Istovremeno, Enver se u gradu na Neretvi povremeno viđao i sa novinarom i književnikom Milenkom Mišom Marićem (rođen 1941. u Bosanskom Petrovcu).
Fotos: Djeca Ive Marića iz Kreševa: stoje sin Mijo, kći Mare, nevjesta Vida i njen suprug Franjo, a čuče: unuk Ivo (Mijin sin) i sin Tadija.
Sva tri Marića ne samo da nisu u krvnom srodstvu, već su i različitih nacionalnosti. Početkom druge decenije 21. stoljeća nijedan od ovih Marića ne živi u Mostaru: Zoran je u Kreševu, Enver, nakon završene igračke karijere u “Veležu” i njemačkom “Šalkeu” (Schalke) te 32 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije i trenerske karijere u “Fortuni” i “Herti” (Hertha) živi u Njemačkoj, a Mišu je ratni vohor odveo u Englesku.
Prema Danilu Mariću, autoru knjige “Marići iz Hercegovine”, ovo prezime je jedno od najraširenijih kod južnih Slavena, a mnogi ga nose u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Istražujući porijeklo i povijest ovog roda, autor je došao do zaista nevjerovatnih podataka: 180.000 ljudi prezimena Marić, sve tri nacije, živjelo je u Titovoj Jugoslaviji.
Dok se krajem januara 2012. godine automobilom vozim cestom koja vodi kroz stiješnjenu sutjesku rijeke Kreševke iz pravca Kiseljaka prema Kreševu na zakazani susret sa braćom Josipom i Zoranom Marićem, prisjećam se još nekih poznatih ljudi ovog prezimena iz srednje Bosne.
Josip, šumarski tehničar u penziji, rođen 1941. godine u Kreševu, već nekoliko godina istražuje svoje korijene i njegov brat Zoran, diplomirani inženjer mašinstva koji broji dane do penzije, potiču iz stare kreševske obitelji Marića, čiji predak po imenu Mijo, sa tri brata i bratićem se oko 1750. godine iz okoline Stoca doselio u kreševsko selo Kamnik. Trojica braće su u drugoj polovini 18. stoljeća stanovala u zajedničkoj kući u Kamniku, živeći od teškog kovačkog zanata, da bi se potom dokazali kao vrsni majstori. Razmišljajući o probitku, odlučili su svoje proizvode (kovački alat, sjekire, lopate, motike i potkovice za konje) prodati u Srbiju, te im je tadašnja turska vlast u Bosni izdala povrdu za njihov izvoz, što je ostalo zabilježeno u arhivama u Pljevljima. Kako je izvoz vlastitih proizvoda i u to doba bio unosa, braća su zaradila kapital koji im je poslužio da svaki za sebe sagradi kuću u naselju Vranci u Kreševu, a najmlađi je ostao živjeti u staroj kući. Svaki od njih je tako započeo samostalni životni put, napuštajući teški posao kovača, zaposlivši se kao kmet u Franjevačkom samostanu u Kreševu. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine te koju godinu kasnije, stupanjem na snagu zakona o agrarnoj reformi, braća su naslijedila imanja na kojima su do tada bili kmetovi. Jedan od braće seli u susjedno selo Alagiće, gdje osniva svoju familiju. U novonastalim životnim uslovima braća se vraćaju ranijem zanimanju – kovačkom poslu, a kasnijim otvaranjem malih obrtničkih firmi oni prelaze u njih.
Pojašnjavajući svoje porijeklo, Josip veli da je najstariji njegov predak, do koga je došao istražujući svoje korijene, pradjed Mato dvojnog prezimena Marić Gašić. Njegov sin (a Josipov djed) imena Ivo (1868-1914), po zanimanju trgovac, zadržao je samo jedno prezime - Marić koju su nosila i ostala Matina djeca: Mijo, Ivka, Katuša, Danko i Jelka. Kako je Josipov djed Ivo veoma cijenio familiju, u braku je odlučio da ima dosta djece pa mu je supruga rodila: Matu (rođenog 1898. godine), Danu (1900), Miju (1901), Jozu (1903), Maricu (1905), Franju (1906), Mirka (1908), Tadiju (1911) i Antu (1913). Tadija je u braku sa suprugom Anđelkom Ban od nasljednika ostavio dva sina - naša sagovornika: Josipa i Zorana, čija kći je Anamarija, rođena 1988. godine.
Kroz posvijest većina Marića se školovala, zahvaljujući, prije svega, otvaranju 1847. godine pri Franjevačkom samostanu Pućke škole u Kreševu. Neki Marići su kasnije nastavili školovanjem, poput Ive koji je u doba austrougarske vladavine postao sudski glasnik radeći u Foči. U tom mjestu su se rodila sva njegova (već pomenuta) djeca. Pred Prvi svjetski rat Ivo se s obitelji vraća u Kreševo, ali se veoma brzo nakon toga seljenja u zavičaj prehladio i umro od upale pluća.
Pojašnjavajući okolnosti i uslove života, Ivin potomak, njegov unuk Zoran kaže da je nakon djedove smrti veoma brzo umrla i Ivina supruga Jelka (Zoranova baka) te je brigu o djeci vodila Ivina kći Marica. U stasavanju u životu Ivinoj djeci mnogo je pomoglo hrvatsko društvo “Radiša” šaljući ih na izučavanje zanata. Tako se Zoranov i Josipov otac Tadija u Sremskoj Kamenici školovao za trgovca da bi kasnije bio sekretar Sindikata u Rudniku u Zenici, ali se uskoro zbog političkog pritiska na njega morao preseliti u Zagreb.
U proteklia dva stoljeća Marići su se bavili raznim profesijama (zanatlije, zemljoradnici, trgovci, geodeti, inženjeri), mada im je muzika uvijek bila velika ljubav. Potkrepljujući to primjerima, Zoran spominje činjenicu da je njegov tata Tadija 1930. godine u Kreševo donio prvu gitaru, da je on svirao neko vrijeme u kreševskom bendu “Plavi”, te da je njegova kći Anamarija, uporedo sa gimnazijom, u Sarajevu pohađala i srednju muzičku školu, smjer solo pjevanje.
Od muških potomaka Mate Marića Gašića danas u Kreševu žive jedino ova dva naša sagovornika. Selenje Marića započelo je zapravo još u drugoj generaciji. Nošeni životnim sudbinama, iz Kreševa su prvo otišli Mato koji se nastanio u Zagrebu, zatim Dane i Franjo u Kiseljak, Jozo u Kakanj, Mirko u Zenicu.
U 19. stoljeću u Kreševu su živjeli Marići koji nisu u krvnom srodstvu sa ovim Marićima o kojima pišem. Jedna od tih obitelji bila je i Joze Marića (1863–1936) koji se iz Kreševa doselio u Kakanj 1907. godine, zaposlivši se se u lampariji u Rudniku i ostao ovdje do kraja života. Njegova djeca su: Mijo (rođen 1892) i Franjo (rođen 1909).
Sudbina kreševskih Marića je da se zbog životnih okolnosti često sele. Na neposredan način to tvrdi i već pomenuti Danilo, autor knjige “Marići iz Hercegovine”, istražujući gdje sve ima ovog roda. Tako on piše da su se lički Marići doselili iz Vinjana 1639. godine. Danas se posjećuju i u stalnim su vezama. Njihovi sastanci poprimaju zvanične forme, svaki put u drugom selu a sastanci prerastaju u "Marićijadu".
“U Hercegovini prije 20 godina je u oko 80 naselja živjelo oko 700 domaćinstava, oko 2.500 žitelja sa prezimenom Marić. Dok je kod svih pisanje isto – Marić, izgovor je različit, ima ih četiri oblika. On je toliko različit da ga ljudi i ne poistovjećuju, a poistovjećivanje je počelo tek pojavom Austro-Ugarske, kada se masovnije počela probijati pisana riječ i u hercegovačko selo. Bilo je slučajeva, kada se prezime počelo pisati, da se Marić pisalo i Mariić i Marijić i Marć...”, navodi autor, te dodaje da su sa juga Hercegovine prvi Marići oko Trebinja, ima ih u desetak naselja, svi su Srbi i potiču iz dva bratstva, sa slavama Mioljdan i Šćepandan. “Idući dalje s juga nailazimo na stolačke Mariće, Hrvate, ima ih u desetak sela i jedno su bratstvo. Tu ima i selo Predolje sa Srbima, Šćepan krst sa drugim Hrvatima i muslimana na Aladinićima. Treća grupacija Marića vezana je za podveleška i bjelopoljska sela istočno od Mostara, muslimani su i njih ima u desetak sela” – piše Danilo u knjizi “Marići iz Hercegovine”.
R. Čehajić
