U historijskom objektiviziranju političkoga i ekonomskog poimanja Kaknja na kraju prve decenije 21. stoljeća, kada svjetska ekonomska kriza trese planetu, svakom iole ozbiljnijem analitičaru ne može ni slučajno promaknuti veoma bitna činjenica: prva ličnost kakanjske općine i generalni menadžer najveće ovdašnje kompanije, Rudnika, jesu Jašarspahići; načelnik Mensur, zvani Suri, a rudnika mrkog ugljena Mirsad.
Fotos: Porodica hadži Agana i Džemile Jašarspahić.
Za neupućene i one manje informirane isto prezime ovih dviju istaknutih ličnosti može dovesti do pogrešnog zaključka, koliko god on bio logičan, pa i do zabluda. Zašto? Odgovor je dosta kompleksan i traži podrobniju analizu, u kojoj se osvrćem na samo neke činjenice. Za početak u najkraćem: nije riječ o vlasti jedne porodice, a još manje o nepotizmu. Mensur i Mirsad Jašarspahić su po mnogo čemu različiti. Mada istog prezimena, nisu u bližem rodbinskom srodstvu, iako njihovi korijeni kroz stoljeća vode porijeklo iz istoga roda. Po svim drugim činjenicama, generacijskim, stranačkim, ideološkim i drugima, to su dvije različite ličnosti koje su se u isto vrijeme našle na ključnim, vodećim funkcijama u općini. No, oni u svom radu, bez obzira na različite funkcije, imaju, ili bi bar trebalo da imaju, zajedničko opredjeljenje za rad na progresu i dobrobiti, kako Rudnika, tako i ukupnog društva (općine), što ih tješnje povezuje.
U analizama biografija dviju spomenutih osoba postavlja se pitanje: ko je, zapravo kakanjska porodica Jašarspahić?
Prema skromnim historijskim dokumentima o njoj, dostupnih u knjizi „Visočka nahija“ srbijanskog povjesničara Milenka S. Filipovića, analima Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci i zaostavštini rukopisa poznatoga kakanjskog profesora, nedavno preminuloga Ađula Šehića, koji se decenijama bavio sakupljanjem građe o prošlosti Kaknja, porodica Jašarspahić je porijeklom iz Konje u Turskoj. Naime, za vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini (da li pred kraj 15. stoljeća ili kasnije?) u Doboj su s turskom vojskom, u vrijeme sultana El Fatiha, došla i tri brata Jašarspahića. Jedan se odmah nastanio u Gori kod Čatića, prihvativši prezime Goralija, a druga dva su ostala živjeti u Doboju, oženivši se kasnije. Prema predanju, dva brata su se zbog nesporazuma oko korištenja vode iz potoka za natapanje njiva razišla i podijelila na dvije porodice, nakon čega je jedan živio u Donjoj a drugi u Gornjoj Mahali. Ako se ovo pripovijedanje prihvati sa sigurnošću, onda – prema lokaciji stanovanja njihovih roditelja – Mirsad vodi porijeklo od onog brata iz Gornje, a Suri od drugog brata iz Donje Mahale.
U trećoj deceniji 20. stoljeća, kako navodi Milenko S. Filipović u „Visočkoj nahiji“, u Doboju je živjelo 27 porodica Jašarspahića, a od njihovog ogranka spominje familije: Ganibegoviće, Durmiće, Begiće, Merdanoviće, Imamoviće, Hadžiće, Mige, Begovce i još neke.
Jašarspahići su begovskog roda, navode historičari, a Dobojsko polje bilo je njihov timar, zajedno s posjedom na Plandištu.
Daljnja istraživanja porodice Jašarspahić nas vode na dolazak jednog njihovog pretka na područje današnjeg grada. Ađul Šehić u svojim radovima tvrdi da je prvi Jašarspahić, po imenu Bego još krajem 19. stoljeća, prije otvaranja prve rudarske jame, sagradio kuću na Plandištu i ona je, zajedno s još tri kuće, Pendića na Vardi te Dragića i Kajtaza u Dragićima, bila među prvima na lokalitetu danjašnjeg grada.
Iz svega rečenoga može se zaključiti da sadašnji Jašarspahići, kojih danas ima i izvan Kaknja, pa i izvan BiH, recimo u Italiji, vode porijeklo od dva spomenuta brata, a u kasnijem razdoblju može se posmatrati i treća loza na Plandištu, koja vjerovatno vodi porijeklo od onog brata iz Donje Mahale.
Na osnovu historijskih dokumenata neosporna je činjenica da su Jašarspahići bili, a vjerovatno i danas su, što bi trebalo detaljnije istražiti, najmnogobrojnija bošnjačka porodica u Kaknju, pa možda i uopće. Ta se istina, međutim, sve do sredine prošloga stoljeća praktično nije uvažavala, pa Jašarspahići nisu imali nekoga uticaja u životu i radu općine i grada, a niti su bili zastupljeni u strukturama vlasti, mada su neki od njih u Drugome svjetskom ratu bili i učesnici NOR-a rata, kao što su Salih Jašarspahić (čije ime danas u Doboju nosi jedna ulica) i Šukrija. Koliko se sjećam, prva poznatija ličnost s ovim prezimenom, osim dva spomenuta borca partizana, bio je Uzeir u svojstvu predsjednika radničkog savjeta Rudnika a kasnije i u sindikatu; njegova kćerka Zekerija je liječnica.
Nakon njega od Jašarspahića u prosvjeti je značajnu ulogu odigrao Salih, koji je bio i direktor udruženih osnovnih škola. Njegova kćerka Šida je sutkinja u Sudu BiH u Sarajevu. Osamdesetih godina proteklog stoljeća Rizo je bio direktor preduzeća za izradu zaštitne opreme „Polet“. Nekako u isto vrijeme Suri postaje delegat (zastupnik) u republičkom parlamentu, a pred agresiju na BiH u „Kakanjskim novinama“ stasava mlada novinarka Senka, koja nakon kratkotrajnog rada u „Našoj riječi“ u Zenici, prelazi na BH Radio 1, gdje i danas informira javnost. Njen otac Junuz je sedamdesetih godina bio predsjednik dobojske mjesne zajednice. U plejadu poznatih Jašarspahića ubraja se i nogometaš Almir, koji je nakon kakanjskog „Rudara“ igrao i u zeničkom prvoligašu „Čeliku“.
Nastavljajući tradiciju ove porodice, danas su suvereno na kakanjskom tronu poznatih Suri i Mirsad, u koje su Kakanjci uprli oči, jer im od njih zavisi i sadašnjost i budućnost. Ove dvije ličnosti pripadaju dvjema različitim generacijama, Suriju je 53, a Mirsadu 37 godina. Oba potiču iz radničke porodice, ali se umnogočemu razlikuju.
Preci današnjih Jašarspahića, kao i većina stanovništva u Doboju, u prošlosti su se bavili poljoprivredom, ali je Mirsadov otac Fahrudin izučio prvo pekarski zanat. Ova je porodica uvijek bila privržena vjeri, islamu, te su Mirsadov dedo Agan i otac Fahrudin hadžije. To je vjerovatno bilo presudno i u Mirsadovoj odluci da se, opredjeljujući se na političkoj sceni, odluči za Stranku demokratske akcije, koja ga i kandidovala za generalnog direktora Rudnika.
Sa Surijevom porodicom priča je nešto drugačija. Otac Husnija, rudar, sa višečlanom porodicom, bio je više preokupiran teškim rudarskim poslom nego vjerom, te je Suri u mladosti samostalno kormilario u životu, postavši član Saveza komunista (danas Socijaldemokratske partije), koji ga i predložio za delegata u republičkom parlamentu. S izbijanjem agresije na Bosnu i Hercegovinu i istekom mandata u parlamentu, Suri se vraća u „Rudstroj“ koji je poslovao u okrilju Rudnika.
U periodu rata i prve godine nakon njega ostaje dosljedan ideji socijaldemokratije i s Muharemom Imamovićem, zagovarajući i primjenjujući principe tolerancije i zajedničkog života svih naroda u BiH, postaje popularan među Kakanjcima. Na izborima 2000. godine izabran je u Općinsko vijeće a potom imenovan za načelnika općine. No, pred kraj mandata Općinsko vijeće, zbog premoći SDA, smijenilo ga je s te dužnosti, da bi na sljedećim izborima 2004. pa i 2008. godine, voljom građana bio izabran za načelnika. Tako je on jedini Kakanjac koji se tri puta izborio za ovu funkciju. Naravno, važnu ulogu u svemu tome ima i njegovo stranačko opredjeljenje i ukupan urbani mentalitet gradskog stanovništva, koje pod teretom nadolazeće rušilačke ruralne svijesti uspijeva Kakanj sačuvati gradom sa svim atributima koji to znače.
Neosporno je da je Suri svojim radom stekao povjerenje većine građana koji mu na izborima daju svoje glasove. Koliko i šta je u tim mandatima uradio, iz sarajevskoga ugla gledanja ne mogu dovoljno dokučiti, ali to najbolje znaju Kakanjci. Ovaj put ne mogu a da ne kažem, osim onoga što sam zapisao u knjizi „Susreti s poznatima 2“, kako, uz sve redovne obaveze, Suri stigne na značajne skupove, gdje ga susrećem, u Sarajevu, Zenici, Tuzli i Mostaru, na kojima se on, zastupajući Općinu, kroz razne inicijative i projekte, bori i izbori za dobrobit svih Kakanjaca.
Drugačije je političke opcije generalni direktor Rudnika Mirsad. U teškoj, mjesecima vođenoj unutarbošnjačkoj borbi za zadržavanje pozicije i vodeće uloge u Rudniku, SDA je uz pomoć Vlade Federacije BiH uspjela zadržati čelno mjesto u najvećem kakanjskom preduzeću, imenujući Mirsada na funkciju generalnog direktora na koju, s višegodišnjim menadžerskim iskustvom, dolazi iz „Rudstroja“. Veliki je to izazov za mladog menadžera, tim prije što je, preuzimajući Rudnik, u kasi zatekao i gubitak od oko milion i po KM. Ali dobrome mladom stručnjaku, na čelu s pojačanim stručnim timom, to može, uz maksimalne napore, polet i inventivnost – biti motiv više za postizanje dobrih poslovnih rezultata. Naravno, prije toga neophodno je raskrinkati ranija uvriježena konzervativna mišljenja o rudarstvu i okorjelu staromodnu i nefunkcionalnu organizaciju firme zaodjenutu u mnogo štošta.
Kad sam se prošle godine, sasvim slučajno, na sajmu ZEPS u Zenici susreo i upoznao s Mirsadom, a poznajući dobro njegove poštene i inventivne pretke, stekao sam dojam da je to ličnost koja može načiniti neophodne rezove i inovacije u poslovanju i koja može Rudnik, i prije njegove integracije s Elektroprivredom BiH, izvesti na zelenu granu.
Dvojica Jašarspahića na čelu dva najvažnija kakanjska subjekta (Općine i Rudnika), prevladavanjem stranačke uskogrudnosti, ideoloških razlika i generacijskog jaza, uz višedecenijsko životno i radno iskustvo načelnika Mensura, sublimirano s mladošću, te uz inventivnost i maštovitost generalnog direktora Rudnika Mirsada, mogla bi u kakanjskom miljeu vrlo brzo ostvariti veliki uspjeh. Svojim poštenim, transparentnim i modernim načinom rada mogu kakanjskoj općini donijeti brz progres, otvoriti nova radna mjesta, humanizirajući dalje teški rudarski rad, a lokalnim inicijativama stanovništvu život učiniti ugodnijim, te poboljšavati standard svim Kakanjcima. Jer, Kakanj posjeduje velike prirodne resurse, čijim bi se boljim aktiviranjem trenutna poslijeratna bh. kriza, teško tranzicijsko doba i svjetska recesija zasigurno ovdje vrlo brzo prebrodili. Uspiju li to, uz svesrdnu pomoć drugih kakanjskih menadžera, bit će to probitak za sadašnje Kaknjace, pa i generaciju koja dolazi, a u historijskim dokumentima ostati zapisano kako su Jašarspahići i na političkome i privrednom planu uspješne ličnosti.
Prezime Jašarspahić je kovanica od riječi jašar – što na turskom jeziku znači živi, živući i spahija – turski feudalni konjanik, zemljoposjednik, vlastelin, pa bi u slobodnom prijevodu ovo prezime značilo živi konjanik, zemljoposjednik.
(Iz knjige "Čitanje porodičnog stabla")
