Šabići su stara muslimanska porodica koja se u historijskoj literaturi prvi put spominje u 15. stoljeću u Vrgorcu (Vrgorska krajina). Ne zna se da li su njeni članovi ovdje odnekud doselili ili su ovdašnja autohtona familija – što je veća vjerovatnoća – a zauzimanjem Vrgorca od Otomanskog carstva 1477. godine prešli na slam kako bi tako zadržali svoje posjede i druge privilegije.
Prema historičaru Hivziji Hasandediću, autoru knjige „Genealoška istraživanja – Porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih muslimanskih porodica u Hercegovini“, Šabići su se iz Vrgorca preselili u Ljubuški, u mahalu Gožulj, prije 1690. godine kad su Mlećani zauzeli ovaj grad. U novom mjestu obitovanja članovi ovog roda su ostavili dubok trag, što se vidi po starom groblju, zvanom Šabića harem, koje se nalazi na putu što vodi od mahale Gožulj do Prilaza. Postoje i drugi dokazi da su Šabići živjeli u Ljubuškom. Tako historičari navode da je u ovom mjestu u vrijeme turske uprave Bosnom i Hercegovinom postojao han pod nazivom Arif-čaušev han, vlasništvo porodice Šabić.
Kako su Šabići u Vrgorcu bili veoma bogata familija, gazdovali su, pored ostalog, i jednom velikom nastambom, zvanom Mujage Šabića kula, izgrađenom uz glavnu cestu koja vodi kroz Vrgorac. Nakon pada Vrgorca u mletačke ruke 1690. godine kula je bila u vlasništvu familije Paker, a kasnije je njome gazdovao Božidar Delić.
Prema istraživanju povjesničara, Šabići su u Ljubuškom živjeli sve do austrougarske okupacije ovih prostora (1878. godine) kada je, koju godinu kasnije, i posljednji član ovog roda napustio Ljubuški odselivši se u Tursku.
No, uspomene na ovaj rod u Ljubuškom čuvaju se i danas, jer osim starog harema i jedna pećina na brdu ispod Gožulja svojim imenom (Šabića pećina) podsjeća na ovaj rod. Da li su se u tom periodu, ili možda kasnije, članovi ovog roda odselili i u Mostar, povjesničari nisu detaljno istražili, ali u gradu na Neretvi Šabići žive duže od tri stoljeća. Odakle i kada su tu došli, nije istraženo. No, u protokolima (sidžilima) mostarskog kadije zapisano je da je u Mostaru još 1756. godine živio Mehmed Šabić i da je bio vlasnik velikih posjeda. Još ranije, posljednjih godina 17. stoljeća, u Mostaru je u Priječkoj čaršiji (na desnoj obali Neretve) postojalo pet kula, od kojih je srednja imala naziv Šabića kula. Poslije 1878. godine ova kula je na Šemovcu služila kao stambeni objekat. Prema kazivanju Marijana Vujice iz Mostara, koje je zabilježio Hivzija Hasandedić, u kuli je živio općinski službenik italijanskog porijekla a prezimena Funtana.
Šabići su u Mostaru živjeli i u 20. stoljeću, kao i početkom 21. stoljeća, kada se spominje bibliotekarka Dika Šabić.
