Fojnička obitelj Alaupović prva je bosanskohercegovačka familija koja je postala član Hrvatskog plemićkog zbora u Zagrebu. Desilo se to u januaru 1997. godine kada je diplomu Zbora primio Vladimir Alaupović Tako danas mnogobrojna obitelj Alupovića, razasuta širom Evrope i Amerike svoje plemstvo "dobiveno davnom zaslugom predaka prenosi rođenjem, ali i učvršćuje i odgojem i potvrđuje životom".
Korijeni Alupovića sežu do 1333. godine kada se prvi put spominju u pisanim dokumentima, a njihovo porijeklo veže sa rudare Sase u Fojnici. U legendi o ovom rodu saopštava se da je neki njihov predak po imenu Šćito Hlapović, kao njihov mogući praotac iz pomenute povelje Stjepana II Dabiše a i u „Istoriji narodnog predanja" Vlajka Palavestre, bio rudar i da je imao zaduženje da svako jutro budi rudare u Fojnici uzvikom "alle auf", što na njemačkom jeziku znači brzo napolje. Tako on u narodu dobi nadimak Alaup, a od tog nadimka vremeno posta prezime Alupović koje se prenosilo s koljena na kljeno sve do danas. Prvi s tim nadimkom spominje se izvjesni Stjepan. Alaupovići su već u 14. i 15. stoljeću bili plemići a njihov porodični grb se može naći u nekoliko različitih grbovnika.
Ove i niz drugih detalja o ovom fojničkom rodu u knjizi "Šest stoljeća Alupovića" navodi Vladimir Alaupović (rođen 1945. godine u Sarajevu) po zanimanju zubni tehničar. Dugotrajnim istraživanjem autor je tako otkrio korijene, porijeklo i povijest i sadašnjost ove plemićke obitelji. Knjiga, međutim, ne odslikava samo povijest Alupovića nego i vrlo važne događaje fojničkog kraja, gdje je njihova prapostojbina i jezgro, a prikazuje i prilike u srednjoj Bosni i drugu povijest Hrvata u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Koliki su uticaj i ugled imali članovi ove obitelji svjedoči i podatak da su i neki toponimi u Fojnici dobili po ovoj familiji: mosta na ulasku u grad (Alupovka), ulica u gradu i sl. Nikola Lašvanin u Ljetopisu tvrdi: "Nije bilo toliko poznate obitelji u srednjovjekovnoj državi, kao što je bila plamićka obitelj Alaupović. Oni su svojim ugledom sačuvali glavu dolaskom Osmanlija." I Andrija Kačić Miošić u djelu "Razgovor ugodni naroda slavinskog" iz 1759. godine u popisu slavenskih knezova i vlastele također spominje Alaupoviće, a u nekim turskim dokumentima iz 1663. godine navode se dva fojnička Alaupovića: Jakov i Franjo, braća trgovci, dok se u dokumentima iz 1768. godine spominju tri kuće ove porodice. Članovi ovog roda spominju se i u važnim događajima od 15. i 17. stoljeća.
Ova familija bavila se raznim poslovima, ali najjača njihova strana od 1885. do 1912. godina bila je trgovina, a njihov najpoznatiji predstavnik u ovom esnafu bio je Franjo, trgovac željezom i željeznom robom. Bili su članovi ovog roda uspješni i u podizanju i poslovanju pilana. U knjizi grupe autora "Fojnica kroz vijekove" spominje se Apanova pilana, vlasništvo Tome i Franje Alaupović.
Imali su Alaupovići i teških trenutaka kroz povijest, a jedna se desila i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini (1992.-1995. godina) kada je u tim izbjegličim danima iz stana Vladimira u Varešu misteriozno nestala vreća teška 30 kilograma puna dokumenata, spisa, fotografija, rodoslov, pečat i blagom predaka Alaupovića, staro šest stoljeća. Zahvaljujući sretnoj okolnosti što su za neke postojali kopirani primjerci na drugoj adresi, to neprocjenljivo blago je donekle spašeno.
U plejadi poznatih Alaupovića ovaj put vrijedi se sjetiti Tugomira Marka Alaupovića (1870-1958), poznatog pjesnika, pripovjedača, autora "Napretkove" himne i političara i ministra vjera u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Marka, nadbiskupa Vrhbosanskog (1885-1979), te još 13 svećenika iz ovog roda: Antonius, Petar, Marko,Vinko, Pavao, Juro, Vico, Anto, Andrija, GeorgijusDragutin, te Anzel-Franjo.
Iz Fojnice Alaupoviću se širili u susjedna ali i dalja mjesta, pa ih danas ima u Docu kod Travnika, Kiseljaku, Sarajevu, Brezi, Varešu, Tuzli, Mostaru ali i u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci kao i Sjedinjem Američkim Državama.
(Iz knjige "Naši korijeni: od rodonačelnika do savremenika", autora Raifa Čehajića)
