Sredinom 2009. godine elektronskom poštom dobio sam odgovor Josipa Zudera iz Amerika na moju poruku. Obavještava me da se posljednjih nekoliko godina svakoga prvog vikenda u augusta u Americi sastaju Kakanjci koji žive u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Fotos: Obitelj Andrije Zudera
Piše: Raif Čehajić, publicist
Taj godišnji susret kakanjske dijaspore proistekao je vjerovatno iz žala za zavičajem, jer kad se ne mogu družiti u rodnom kraju, da to bar čine u tuđini, gdje su odabrali svoje mjesto u kome će provesti ostatak života, prisjećajući se dana, mjeseci i godina svoga zajedničkog djetinjstva i mladosti.
Josip Zuder, krajem prve decenije 21. stoljeća, dok nastaje ovaj tekst, sredovječan je praunuk jednoga od prvih kakanjskih rudara – Andreasa, poznatijeg pod imenom Andrija Zuder, a sin je Aleksanderov, koji je poznat po nadimku Braco. U dijaspori je već petnaestak godina, a otišao je iz Kaknja u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. U to vrijeme za samo godinu iz tri kuće Zudera odselilo je čak dvadesetak članova ove porodice. Iz njihove uže porodice u toku i nakon rata u BiH čak 52 člana su živjela i žive izvan Bosne i Hercegovine. Nije to samo sudbina Zudera, nego stotina hiljada građana naše zemlje koji nisu pristali na podjele i rat u BiH. Otišli su tragajući, prije svega, za sigurnijim i boljim uvjetima za život.
Prvi Zuder, dakle, koji je doselio u Kaknja bio je Andreas, stigavši ovdje 1902. godine po dekretu austrougarske vlasti, a njegova porodica pet godina kasnije. Zašto baš u Kakanj?
Austrougarska je tada otvarala rudnik u Kaknju i željela je da u njega zaposli najbolji rudarski kadar te ga je dekretom slala u ovo mjesto. Među prvim rudarima koji su stigli iz Austrije bio je i Andreas, koji je rođen 1857. godine u Ovčjoj Dragi na Soči, a do dolaska u Kakanj dokazao se kao dobar rudar u Leobenu, u Štajerskoj, i Siveriću, u Dalmaciji, te iza sebe imao dvadesetak godina iskustva. U početku je stanovao u Gornjoj Koloniji, a 1920. na Plandištu, na mjestu današnje sportske dvorane, sagradio kuću, gdje će kasnije svoje domove podići i njegova tri unuka, dobro poznata Kakanjcima: Edo, Braco i Drago. Sve do 1982. godine oni su imali kuće na tome lokalitetu, da bi se zbog izgradnje školskog centra i sportske dvorane pomjerili sa svog ognjišta i sagradili nove kuće u nekadašnjem takozvanom sindikalnom naselju, blizu Doma zdravlja.
Od trojice braće danas je jedino živ Drago, koji kaže da kakanjski Zuderi održavaju veze sa svojom rodbinom, Zuderima, koji su rođeni izvan Kaknja: u Brezi i Mostaru, ali i svojim korijenima u Austriji.
Prvi kakanjski Zuder, Andreas, bio je oženjen Marijom Petschnig, rođenom 1861. godine, i imali su šestero djece: Karla, Aleksandera, Maksu, Miciku, Bertu i Ernesta. Karlo, Aleksander i Maks su ostavili svoje potomke u Kaknju. Karlo je imao djecu: Karolinu, Antoniju, Ervina, Magaretu, Antona, Olgu, Karla i Elizabetu; Aleksander – Edvina, Josipa, Katarinu, Aleksandera-Bracu, Olgu i Dragu, a Maksimilijan – Franca, Ferdinanda i Nikolasa.
ANDREAS (1857–1935)
↓
KARLO ALEKSANDER MAKSIMILIJAN ERNEST BERTA MARIJA
(1890–1981) (1892–1963) (1893–1962) (1895–1913) (1898–1972) (1896–1961)
U Kaknju su živjeli Karlo, Aleksander, Maks, Micika Braunštajn i Berta Braunštajn. Većina tih prvih kakanjskih Zudera sahranjena je na starome gradskom groblju, a mlađa generacija na novome.
Zuderi su poznati kao dobri majstori metalske struke, ali ih ima i službenika, pa se stariji Kakanjci dobro sjećaju Karla, knjigovođe u Rudniku.
Ova porodica je ostala poznata i po progresu i inovacijama koje su donosili u naš grad. Spomenimo samo dvije: Edo i Ferdo su imali prve motocikle u gradu; Ferdin je bio s prikolicom. Uz priču o motociklima ide i podatak da je Ferdin sin Smiljan naučio voziti motocikl kad je imao samo sedam godina, pa je u rubrici Vjerovali ili ne zagrebačka „Arena“ pisala o tom dječijem podvigu. Edo i Ferdo su prvi napravili i drvene čamce u ovom gradu, što je za ono vrijeme također bila velika stvar, kao neka ekskluziva.
Kada je 22. januara 1935. godine u Kaknju u 77. godini umro Andreas Zuder (štajger u penziji), novinama u tadašnjoj državi Jugoslaviji nije mogla promaknuti ta vijest, pa su objavile:
„Malo naše mjesto Kakanj izgubilo je svog najstarijeg rudara, Andriju Zudera poznatog među svim rudarima ne samo u Bosni nego u cijeloj Jugoslaviji. Rođen od oca rudara 1857. godine u Ovčjoj Dragi na Soči, već kao mladić sa 18 godina posvećuje se teškom rudarskom pozivu i ostaje mu vjeran do posljednjeg doba, odgojivši i svoja tri sina tome mukotrpnom zvanju. Svoj rad kao rudar počinje u Leobenu, u Štajerskoj, odakle prelazi i Siverić (Dalmacija) a potom dolazi u Kakanj gdje radi sve do 1932. godine. Ko zna rudarski život, zna šta znači provesti u radu 56 godina kao rudar, a od toga 50 godina čiste jamske službe.“
Sahranjen je po lijepom rudarskom običaju s upaljenim lampama i zadnjim „Sretno!“ njegovih rudara. Njegovi potomci kažu da je sahranjen u rudarskom odijelu i sa sabljom u ruci. Sahrani je prisustvovalo „cijelo činovničko društvo sa direktorom Antonom Vikićem“ i rudarskom glazbom iz Zenice.
(Iz knjige "Čitanje porodičnog stabla" )
