Naziv porodice Haračić dolazi od turske riječi harač, što označava u tursko doba državnu dažbinu, ali i lični porez na muškarce nemuslimane koji ne idu u vojsku. Onaj koji ubire porez nazivao se haračlija, pa po tom zanimanju nasta i ovo prezime.
Fotos: Familija Muniba Haračića (1922-2008)
Nakon što je Turska zauzela Bosnu, iz Konje, u Turskoj, stigla su četiri poreznika koja su se bavila prikupljanjem harača. Jedan je otišao u Bugojno, drugi u Stolac, a ostala dva u Kakanj – jedan u Bićer, a drugi u Dumanac. Kako su se do tada ta četverica doseljenika zvala, koja vjerovatno nisu bila u rodu, u dokumentima se ne može naći, ali su od svog zanimanja tada dobila prezime Haračić. Mada se u ovom predanju ne spominje, može se pretpostaviti da su oni i osnovali Dumanac, selo udaljeno od grada dva-tri kilometra nizvodno Bosnom, naspram ušća Ribnice u nju. Odatle su mnogi Haračići odlazili na školovanje, jer je to učena porodica, na posao i tamo su neki ostajali živjeti (u Zenici, Visokom, Sarajevu i drugim mjestima). Ima ih danas i izvan granica naše zemlje.
Džemal Haračič, 84-godišnjak i najstariji član ovog roda u prvoj deceniji 21. stoljeća zna mnogo o svojoj porodici. Tvrdi da je pred Drugi svjetski rat u Dumancu živjela samo jedna porodica koja nije nosila prezime Haračić, a danas je više drugih nego članova ove porodice. Zašto? Jednostavno što su odavde Haračići odseljavali, neki na školovanje, i nisu se raćali u zavičaj, drugi za poslovom u druga mjesta, prodajući svoje imanje. Kaže da je nekada u Dumancu bilo između 40 i 50 porodica ovog roda.
Džemal je jedan od mnogih iz ove porodice koja se školovala. Njegov put je karakterističan za njegovu generaciju koja je dobro upamtila Drugi svjetski rat, a Džemal je i učesnik Narodnooslobodilačkog rata (Visočko-fojnički odred i Sedma krajiška brigada), stekao je čin kapetana. Nakon 1945. godine školuje se uz rad pa je, pored ostalog, završio i Višu političku školu u Beogradu. Obavljao je više odgovornih dužnosti (tehnički direktor Rudnika Zenica i Koksno-hemijskog kombinata Lukavac, te direktor Rudnika Miljevina, ali najveći dio radnog vijeka proveo je u Rudniku Kakanj, odlazeći 1985. iz Sektora investicija u penziju. No, naviknut na pregalaštvo, nije se ni tada povukao, pa osniva privatnu firmu, a nakon agresije na BiH također sa sinom Omerom razvija biznis, izgradivši na svome imanju kod petlje na autoputu poslovni centar, gdje i provodi najveći dio dana.
Druga loza Haračića je ona iz Bićera i kako je već rečeno – nije u krvnom srodstvu s ovom lozom u Dumancu. Od ove loze je i Ibrahim čiji potomci su: sin Munib, te kćeri Mulija Kurspahija, Aiša i Sakiba i svi su živjeli na kakanjskoj općini.
Muški potomci Haračića su se u svim generacijama školovali, željni znanja potrebnog za bolji život. Adem i Muhamed iz generacije u 20. stoljeću završili su fakultete, kao i Bećir (građevinarstvo), a od loze iz Bićera to su Abdulah i Sulejmen. Mlađa generacija njihovih potomaka i drugih iz ovog roda također ima završene visoke škole.
Najpoznatiji Haračić u Kaknju bio je Adem, koji je gotovo cijeli svoj radni vijek razvijao i unapređivao školstvo u kakanjskoj općini. Kako se nakon Drugoga svjetskog rata školstvo razvijalo, tako je on otvarao nove škole, pa je bio i njihov direktor (osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ i Gimnazije). Kasnije, od 1966. do 1974. godine, bio je općinski načelnik. Ostat će upamćen i po tome što je asfaltirao glavnu ulicu u gradu koja je do tada bila samo pokockana. Njegova dva sina žive izvan Kaknja: Mirza, zvani Braco, u Zenici, a Mišo u Sarajevu.
Halid, sin Mehin, bio je sudija Okružnog suda u Banjoj Luci, Salih, sin Lutvin, profesor u Sarajevu, Sulejmen, direktor „Ribnice“, Abdulah je bio direktor komunalnog preduzeća „Kakanj“, Muhamed, ljekar u Zenici, a krajem 20. stoljeća poznat je bio i Sizahija, službenik u Općini itd.
R. Č.
