Đumišići su bili čuveni i vrlo bogati banjalučki begovi. Abdulah Hifzi Đumišić bio je banjalučki muselim. Njegov sin Mehmed Nazif-aga, prvi među banjalučkim spahijama, ostavio je iza sebe 1870. godine pet sinova: Hifzi-bega (junaka opjevanog u baladama i narodnim pjesmama), Mustaj-bega, Muharem-bega, Fehim-bega i Ali-bega. Naslijedili su velika imanja u ljubuškom kotaru ženidbom njihovog oca s Hafiza hanumom Teskeredžić, kćerkom ljubuško-duvanjskog ajana Mustaj-bega. Dalje rodbinsko povezivanje radi očuvanja i povećanja imanja, uobičajeno kod begova, nastavili su i njegovi potomci. Ali-beg je oženio Ruhija hanumu, kći Osman-bega Kapetanovića, a Nazif-beg, sin Fehim-bega, Šaćira hanumu, kći Ibrahim-bega Kapetanovića.
Begovi Đumišići imali su velike zemljišne posjede u Ljubuškom kotaru. Ali-beg je posjedovao 171 kmetsko selište, Halid-beg, sin Fehim-bega 203 kmetska selišta i kći Fehim-bega Ajiša 41. Po svoj prilici, ta kmetska selišta su početkom 19. stoljeća bila u posjedu travničke porodice Teskeredžić. Iz gruntovničkog uloška br. 217 vlastovnici od jula 1916. godine iz katastra općine Grabovnik vidi se da je prilikom sastavljanja gruntovnice 1887. godine u Ljubuškom jedan posjed bio uknjižen na Aliju, Fehima i Muharema, sinove Hadži Nazif-age iz Banja Luke.U vrijeme pisanja zemljišno-knjižnog uloška neki od njih su bili stalno nastanjeni u Carigradu.
Begovi Đumišići koji su iselili u Carigrad zadržali su svoje zemljišne posjede u Ljubuškom kotaru i upravljali njima preko zastupnika i subaša iz porodice Muminagić u Ljubuškom.
Iz jedne objave kotarskog ureda u Ljubuškom 1906. godine o prodaji nekretnina nekog dužnika iz sela Gorice saznaje se da su tada tužitelji Fehim, Muharem i Alija živjeli u Carigradu. U Ljubuški su dolazili povremeno, zavisno od porodičnih prilika i poslova na svom ogromnom imanju. Čini se da je od svih begova Đumišića najviše za Ljubuški bio vezan Ali-beg.
U toku 1910. i 1911.u Ljubuškom je živio Nazif-beg Đumišić, sin Fehim-bega.To se saznaje iz novinskih tekstova, u kojima, između ostalog, piše i ovo:
“U prošli četvrtak vjenčala se mlada Šaćire hanuma, kćerka rahmetli Ibrahim-bega Kapetanovića - Ljubušaka sa Nazif-begom, sinom Fehim ef. Đumišića. Da Bog da s hajrom! Kako nam javljaju mlada je hanuma koja je inače vrlo bogata, odlučila učiniti jedan hajr u znak svoje sreće. Stoga ljubuški muslimani mole Šaćire-hanumu, ako se hoće na taj korak odlučivati, da bi najpreće bilo da sagradi jednu zgradu za mekteb i ibtidaiju. Jer i ako su nekad na glasu bili ljubuški bezi i age, ipak im nije nasib (suđeno) bilo da što u vakuf metnu, pa da se iz tog današnje potrebe pokrivaju. Svi današnji vakufi u Ljubuškom ne iznašaju više godišnjeg prihoda od 700 kruna. Uvjereni smo da je u tom neće Nazif-beg spriječiti”.
Ali-beg s porodicom iselio je u Carigrad 1911. godine, gdje je i umro u januaru 1914. godine. Za života nije ni slutio kakva će sudbina zadesiti njegovu suprugu i troje malodobne djece samo nekoliko godina kasnije.
Poslije smrti Ali-bega Ruhija hanuma s troje malodobne djece: Fehimom, Osmanom i Đemilom vratila se u Sarajevo, gdje je za ratnih godina potrošila svu porodičnu uštedu. Agrarnom reformom i prestankom primanja haka, ona i njena djeca postali su puki siromasi, bez ikakvih prihoda, iako su od Ali-bega naslijedili preko 40.000 dunuma zemlje.
U aprilu 1920. godine, uvažavajući "bijedno ekonomsko stanje molitelja ", nadležni organi u Beogradu i Sarajevu dozvolili su prodaju.
(www.ljubusaci.com)
