Jučer su u moj ured došla dva poslovna čovjeka: doktor Dobrić i profesor Kobilica, želeći da zajednički uđemo u posao s firmom “Bukva”, čiji je direktor gospodin Guzina. Pozvali smo advokata Batinu da nam sačinio sporazum o saradnji, ali on je zbog prezauzetosti poslom predložio da nam to učini njegov kolega Lopo.

- Nećemo Lopova, jer mu samo prezime govori ko je! – rekao sam i predložio advokata Bauka, s čim se nije složio gospodin Dobrić, nego je kazao da će to bolje uraditi gospodin Mutilović. U tom momentu u ured je ušao naš poznanik Biber, pa smo mu rekli da nam nedostaje njegov kompanjon Pilav kako bi mogli i njih angažovati na ovom poslu. Pošto se rijekto ovako sastanemo, predložio sam da odgodimo posao i odemo na kafu u slastičarnicu “Kod Seksana”, čiji vlasnik ovih dana ide na operaciju kod hirurga Smrtića.

U ovoj priči čiji su akteri desetak ličnosti (Dobrić, Kobilica, Bukva, Guzina, Batina, Lopo, Mutilović, Biber, Pilav, Seksan i Smrtić) susrećemo zaista ljude s neobičnim prezimenima koja u Bosni i Hercegovini pojedinci nose više stoljeća. I površna analiza bukvalnog značenja tih prezimena ukazuju da su nastala na različite načine: od imena ljudi dodavanjem na ime sufiksa ić (Dobro / Dobrić), zatim od imena životinja (kobila-mala kobila je kobilica), biljaka (bukva), jela (pilav), začina za jelo (biber), oruđa (batina), lošeg događaja (bauk), onoga koga seksaju (seksan), negativne sobine ljudi (lopo`), itd.

Neosporno je da ličnosti u našoj i susjednim državama, bez obzira na nacionalnu pripadnost, koriste na hiljade neobičnih (i šaljivih) prezimena. Ta prezimena, uprkos njihovoj neobičnosti, pa i posprdnosti, za te ljude nešto su svakodevno i normalno, što je i zakonski ozvaničeno. Na stotine hiljada raznih prezimena kod nas je nešto uobičajno, ono s čim se praktično rađamo i o čemu većina nas (mnogo) i ne razmišlja. A historija nastanka prezimena je zaista interesantna.
Prezime je plod društvenog razvoja pa ih, makar i neobičnim, smatramo normalnim i obaveznim kao sastavnim dijelom našeg identiteta. Rađanjem prvo dobijamo prezime i po njemu se zna kome koja osoba pripada, pa tek onda nastaje ime.

Akademik Petar Šimunović, vodeći hrvatski onomastičar i istaknuti dijalektolog u knjizi “Hrvatska prezimena” piše da su “prezimena vjerodostojni spomenici materijalne i duhovne kulture naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraz neprekinutog pamćenja”. On tvrdi da je prezime nastalo u feudalnom dobu služeći plemićima da osiguraju nasljedna prava kako bi njihovi potomci baštinili stečeni ugled, imetak i položaj.

Riječ prezime je kovanica sastavljena od dvije riječi:  PREZ-IME u značenju preko imena, odnosno iza imena (obično ide prvo ime pa onda prezime). Dok osobi ime daju njegovi najdraži (najčešće roditelji), s prezimenom je nešto drugačija situacija; njega su nam podarili davni naši preci (pra-pra-predjed ili možda još neki dalji predak), a ponekad oni manje dobronamjerni, ističući u prezimenu neku negativnu ljudsku osobinu. Tako su u davnoj prošlosti nastala rugalačka prezimena koja i danas nose njihovi potomci, mada nemaju te osobine, naprimjer, hromo (čovjek koji je hrom pa mu je prezime Hromić), onaj što ždere (Ždero), onaj što je grub (Grubor), itd.

No, stanovnici u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim državama, pa i Evropi, nisu uvijek imali prezime, nego samo ime. Kako je to u životu stvaralo određene nejasnoće, pa i zabune, naročito kod administrativnih poslova, u 16. stoljeću - radi jasnijeg razlikovanja ljudi -  prvo kod uglednih ličnosti a kasnije i običnih smrtnika, uz ime se počelo dodavati i prezime.

Do masovne pojave upotrebljavanja prezimena u Evropi dolazi nakon crkvenog Tridentskog koncila (1545.-1563. godine), otkada se obavezno u crkvama vode matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Historičari tvrde da su prezimena uvedena u upotrebu prvo u područjima gdje je vladala Mletačka republika (prije svega u gradovima sjeverne Italije, odakle se pojava širila dalje), a kasnije i tamo gdje je bila vlast Austro-Ugarske monarhije, sredinom 18. stoljeća i to evidentiranjem građana “dvoimenom formulom”. Kako je u to vrijeme u našim krajevima bila vlast Osmanskog carstva, osobe su na tom području evidentirane bez prezimena tako što je uz njihovo ime upisivano i ime oca sa naznakon iz kojeg je mjesta (naprimjer, Ismet Avde iz Breze, ili Mato Ilije sa Bistrika u Sarajevu).

S dolasko Austro-Ugarske na ove prostore u svakodnevnoj komunikaciji počinje se redovno koristiti i prezime, da bi kasnije vlast donijela i zakon kojim je utvrđena obaveznost upotrebe prezimena. Tako u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (prva Jugoslavija) svi su građani uz ime morali imati i prezime.

Prva prezimena na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nastala su od imena oca, takozvani patronimi, što označava krvno srodstvo; naprimjer, Anto Lukić (prezime je nastalo od imena oca koji se zvao Luka dodavanjem sufiksa ić), Mehmed Sadiković (ime oca je bilo Sadik). Prezimena su nastajala i od zanimanja pretka, takozvani ergonimi; naprimjer, Kovač / Kovačević, Zlatar / Zlatarević, Kasap / Kasapović, Berber / Berberović, zatim po mjestu stanovanja ili rođenja, naprimjer, Sarajlija / Sarajlić, Mostarac / Mostarlić, Kreševljak / Kreševljaković. Kasnija prezimena se javljaju i i po fitonimskoj motivaciji, to jest po imenu biljaka (Bukva / Bukvić, Mrkva / Mrkić), potom zoonima, odnosno imena životinja (Vuk / Vuković, Zec / Zečević, Gusak), kao i po imenu određene vrste jela (Pilav / Pilavčić, Pita / Pitić, Popara / Poparić, Burek / Bureković), ali i nazivu alata (Sikira / Sikirić, Topuz / Topuzović,), te oružja (Puška, Kubura / Kuburić). Pojava prezimena je i u vezi s određenim titulama vladara (Knez / Knezović, Ban / Bandić, Kralj / Kraljević), određenih osobina ličnosti (Mutivoda, Zubonja / Zubonjić, Dangubić), raznih uzvika (Mašala, Bravo), prirodnih pojava (Požar, Poplava). U narodu su prezimena izvedena i od raznih nadimaka, često upadljivih osobina ličnosti koja su pogrdna (Guzina, Prdavac, Drkenda, Ždero, Torbica, Guta). U Bosni i Hercegovini se mogu susresti i prezimena dobivena po nacionalnom porijelu te ličnosti, takozvani etnici i etnonimi (Čeh, Hrvat, Bugarin, Crnogorac).
Postoje, međutim, osobe kojima je, bez službene evidencije, nemoguće utvrditi šta im je prezime a šta ime, jer su obje riječi sa sufiksom ić (Milić Vukašinović, Ivić Pašalić, Bogić Bogičević) ili su obje riječi u značenju imena (Sefer Hasan, Demir Enver) itd.

R. Č.