U historiji su zabilježeni mnogobrojni slučajevi stradanja porodica iz različitih razloga. U vrijeme Turske uprave Bosnom, centralizovana vlast je imala stalnu kontrolu krupnih veleposjedničkih familija i neke je svjesno uništila. No, slučaj sarajevske famije Haznadarević, cijelo stoljeće permanento svjedoči o njihovom poslovnom stradanju.
O tome je portalu Rodoslov.ba pismo poslao Haris Haznadarević (rođen 1952. godine), vlasnik poznate kompanije za proizvodnju stilskog namještaja “Hazarton” u Sarajevu. On piše da je njegov dedo Salih (?-1957) u vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu posjedovao Fabriku stolarije na Stupu, u kojoj je na prostoru 2.400 kvadratnih metara radilo 20 radnika. Ne zna se o šta se njegov dedo ogriješio (a možda i nije), ali vlast je Saliha 1920. godine protjerala u Travnik a fabriku uzela pod svoje okrilje. Ipak, to Saliha nije pokolebalo u njegovim poslovnim nakanama, te on u Travniku ponovo otvara stolarsku radnju u kojoj je radio sve do 1947. godine. Tada se vraća u Sarajevo, na prostoru današnjeg hotela “Nacional” kupuje plac i gradi veliki fabriku stolarije. Sa tog prostora socijalistička vlast ga 1949. godine pomijera i preseljava u blizini Vojne komande na Bistriku, gdje on podiže novu fabriku stolarije koja je radila do 1951. godine, a nešto prije Salih na Baščaršiji u Ulici Kundurdžiluka na broju 24. kupuje poslovni prostor veličine 240 kvadrata. Godine1957. Salih umire a radnju nasljeđuje njegov sin Ismet (1918-1988). Stolarsku radnju, koja je zapošljavala pet radnika i petorica braće Haznadarević, općina je nacionalizovala, ali ostavila Haznadareviće pod kiriju. Kako osamdesetih godina proteklog stoljeća stolarski zanat gubi bitku pred naletom moderne proizvodnje namještaja, Ismetov sin Haris specijalizira se za proizvodnju stilskoj namješataja te mu otac ustupa 80 kvadaratnih metara prostora na spratu radnje a kasnije još 240 kvadrata. Tako nastaje poznata Fabrika stilskog namještaja “Hazarton” koja je pobrala mnoge medalje na sajmovima u bivšoj državi.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu fabrika je bila stalno pod granatama te odlukom općine seli u Tekstilno-tehničku školu a 1996. u Dom kulture Medresa a odatle u Staru kožaru u Mošćanici, gdje se i danas nalazi.
Time se stalno pomijeranje Haznadarevićevog biznisa nije završilo. Najnovije je da je zgrada u Mošćanici broj 4, u kojoj je smještena Fabrika sa 35 zaposlenih i na tržištvu veoma traženim proizvodima, nacionalizovana. A to znači da će novi vlasnik zgrade opet, kao što je to radila i općina, iseliti “Hazarton” a Haznadarević opet krenuti ispočetka. Tako treća generacija Haznadarevića, iako sa dokazanium i uspješnim porodičnim biznisom, u kontinuitetu je prisiljena spašavati svoju egzistenciju, zaključuje u pismu Haris Haznadarević.
Za familiju Haznadarević nema pouzdanih podataka kad je (a vjerovatno u vrijeme Turske uprave Bosnom) stigla u Sarajevo. Genealogija se prati od Saliha, njegovog sina Ismeta pa Harisa koji ima tri sina: Zlatana (rođen 1984), Dina (2002) i Darisa (2007). Tradicionalno opredijeljeni za proizvodnju drvnih proizvoda od stilskog namještaja, nastavlja razvijati porodični biznis u uslovima nestabilnog i surovog bh. tržišta, sa stalnom odlukom vlasti za njihovo selenje s jednog mjesta na drugo.
