Prvi Majer koji je došao u Kakanj bio je Alfred, rođen 1878. godine u Austriji. Stigao je u prvoj polovini 20. stoljeća. Iako je bio poljoprivredni tehničar, zaposlio se u Rudniku, ali je više radio na uljepšavanju grada i podizanju zelenih površina nego na čistim rudarskim poslovima.

Marić je jedno od najraširenijih prezimena kod južnih Slovena. Ima ih u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Danilo Marić, autor knjige o porijeklu ovog roda, istraživanjima je došao do podatka da je oko 180.000 članova ovoga roda živjelo u bivšoj Jugoslaviji.

Prema tvrdnjama historičara, prvi poznati član roda Skenderpašić bio je Skender-paša, po kome je ovaj rod i dobio naziv, te se ova ličnost može nazvati i rodonačelnikom Skenderpašića.

Jedan od kazivača o starinama grada Mostara, te o njegovim ljudima, otišao je sa žive mostarske scene. On je znao dosta pričati o porijeklu porodica Ćumurija i dopuniti priču o jednom od posljednjih opančara Mostara, pa i Hercegovine, Jakobu Altarcu - Jaki. Taj kazivač je Osman (Ibrahima) Alikalfić, rođen 1911. godine u Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u svojoj 87-oj godini života preselio je na Ahiret.

Prezime Kubar nose neke muslimanske ali i pravoslavne porodice. Među srpskim prezimenima u Bosni, prema šematizmu Srpske pravoslavne crkve  za 1882. nije zapisana nijedna srpska porodica Kubat ali jesu: Kubet u parohiji Krupa, sa slavom Sv. Luka, Kubot u parohiji Grahovo (Livno) sa slavom Sv. Jovan Krstitelj, kao i Kubotlja u parohiji Kralupi kod Visokog, sa slavom Jovanjdan.

Milanovići su rod koji se često selio iz različitih razloga. Etnolozi tvrde da su Milanovići strinom iz Cetinja (Crna Gora), odakle su se doselili prvo u Gacko (Hercegovina) a odatle u Krajinu i na više strana: jedni u Pazarić kod Sarajeva, drugi u okolinu Vele kod Visokog, a treći u Sarajevo.

Prezime Rosić je matronim od hipokoristika Rosa osobnog imena Rosalija (Rozalija), koje je izvedeno od talijanskog odnosno latinskog rosa, što znači ruža, naziv ukrasne vrtne, kultivirane ili šumske trnovite biljke s mirisnim cvjetovima raznih boja iz porodice ruža (Rosaceae). Zbog kaotičnosti ortografije hrvatskog jezika do Ljudevita Gaja, treba dobro pripaziti i ne miješati prezima koja su istog postanja, kao što su primjerice Rozić ili pak Rožić.

Ne zna se kada su Đukanovići došli na Majevicu, ali se pretpostavlja da vode porijeklo iz Stare Hercegovine, iz Čeva (pleme Cuce), između Cetinja, Nevesinja i Nikšića. Krsna slava im je sv. Nikola.

Tahmiščići ili Tahmiščije su stara sarajevska, bošnjačka muslimanska porodica. Njihovo porodično ime dolazi od zanimanja tahmiščija. U vrijeme turske uprave Bosnom, kafa, njeno prženje i prodaja bili su državni monopol, a zakupci pržionica zvali su se tahmiščije.

Fotos: Husein Tahmiščić, književnik

Prezime Jurić izvedeno je od Jure, jednog od oblika svetačkog imena Juraj, koje je hrvatska prilagođenica latinskog Georgius, što su Rimljani preuzeli od starih Grka, u čijem jeziku georgios znači: seljak, ratar, poljodjelac, zemljoradnik. Ime Juraj je u hrvatskom jeziku najplodnija imenska osnova: Jure, Jurko, Juko, Jurak, Juras, Đuro, Đurađ, Đorđe, Georgij, Džore, Đuka, Žura itd.

Iako su se njihovi prvi preci rodili i stoljećima živjeli u Dugama kod Prozora/Rame, danas u ovom selu nema nijednog Dugalića. Posljednja porodica koja je odavdje odselila bila je ona koja je  krajem četrdesetih godina 20. stoljeća otišla u Mostar. No, u Dugama su ostale porodice nastale iz roda Dugalića: Hasanbegovići, Dervišbegovići, Dautbegovići, Čorbadžići, Arslići i Mustajbegovići.

- Ovo nije čovjek, ovo je aždaja! – povikalo je uglas nekoliko Sutješčana u vrijeme turske vladavine Bosnom kada je korpulentni i snažni njihov sugrađanin prezimena Kovačević, primjenjujući trikove, jednom rukom oborio vola na zemlju. Iznenađenje je bilo tim veće što nekoliko njih nije moglo oboriti vola teškoga nekoliko stotina kilograma da bi ga zaklali.

Piše: Raif Čehajić, publicist

 Zbog povoljnog geografskog položaja, a kasnije i razvijene industrije i zanatstva, Zenica je stoljećima bila primamljivo mjesto za doseljavanje. Mada i u ranijim perioda nastanjivana, veće doseljavanje u nju zabilježeno je u 15. stoljeću nakon tursko-osmanskog osvajanja Bosne (1463. godine) kada je uključena u sastav vilajeta i kadiluka Brod. Prvi popisni tefter, kako su zabilježili historičari, spominje se onaj iz 1489. godine u kome je navedeno da trg Zenica broji 96 domaćinstava, od kojih osam muslimanskih. Otada naseljavanje teče intenzivnije, pa danas u Zenici živi dosta tih starih familija iz ranijih perioda. Evo samo nekih.

U selima centralne Bosne postoji bar nekoliko tragova koji govore o Petrovićima i to na nekoliko različitih strana. To su Petrovići u Vlaškovu koji slave Nikoljdan i srodnici su sa Nikolićima u Mrakovu i Gori. Doselili se iz Hercegovine.

U jednoj ispravi iz 1411. zapisano je da su braća Petar i Franjo Butković, krbavski knezovi, poklonili petinu sela Crničani samostanu sv. Marije Magdalene u Bužanima u Lici. U navedenoj se ispravi prvi put spominje ovo prezime.

Piše: prof.. Enver Ljubović

Prezime  Širbegović je nastalo od muslimanskog ličnog imena Širbeg, koje je složeno ime od persijske riječi “šir”, što znači: lav, junak i turske riječi “beg”, koja znači: plemić, posjednik, odnosno viša vojna i civilna titula. Osnovno značenje imena Širbeg bi bilo: beg-lav ili beg-junak. Vjerovatno se rodonačelnik ove familije prije nekoliko stoljeća zvao Širbeg.

Utemeljitelj trebinjske grane porodice Resulbegovića je Osman-aga koji je – kako piše u historijskim dokumentima iz turskog perioda – porijeklom „iz Novog (Herceg Novi); on je gradu temelj udario i u gradu kulu načinio, i u kulu sahat dobavio, iz Mletaka za trista dukata“. Osman paša je vladao Trebinjem od 1690. pa gotovo do 1737. godine.

Najstariji poznati dokumenti u kojima se spominju Kurti je sudski protokol (sidžil) iz 1632.godine. U ovom sidzilu upisano je više od 15 Kurta iz raznih mahala Mostara i okolnih sela koji se spominju kao legatori, svjedoci prilikom sklapanja raznih ugovora, jamci i zanatlije.

Danas na Kupresu ima jedna kuća u Malovanu i jedna u Koprivnici gdje se nalazi jedan potok nazvan Džajinim potokom. Džaja ima i u Lištanima, Rujanima, Držanlijama i Rapovini kod Livna, kao i u Glamočkom polju (nekad u Ćosanlijam, Mladoševcima i gradu Glamoču), zatim Banja Luci, Vitezu kod Travnika (došli su 1925.godine s Kupresa).

Većina istraživača porijekla i povijesti familija, kako profesionalaca tako i amatera, obično istražuje lozu muških potomaka (eventualno uz njih i ženske), dobijajući na kraju potpunu genealogiju roda. No, Azra Kalabić (Sarajevo, 1955), protetičarka u sarajevskom Domu zdravlja u ambulanti u Dobrinji, iz više razloga odlučila se da, zajedno sa rođakom Nurudinom Sulejmanpašićem, istraži genealogiju svoje majke Đule Sulejmanpašić, udate Muftić (1935).

Livanjski rod Jeleč je jedan od najstariji u ovom kraju, star najmanje četiri stoljeća. Njihovi potomci tvrde da su u ovaj kraj došli još u tursko doba i to sa istoka, vjerovatno iz Turske. Ibrahim, rođen 1931. godine, koji krajem prve decenije 21. stoljeća sa porodicom živi u Sarajevu – na osnovu priča svojih roditelja - kaže da su njegovi djedovi i pradjedovi Livnjaci, te u tim pričama najčešće spominje hadži Jusufa koji je rođen u Livnu, ali čiji roditelji su došli sa istoka, negdje u 16. stoljeću. U svojim tvrdnjama poziva se na kazivanje svojih rođaka, Avde (1863-1949) i hafiza Mustafe Jeleča.

Prezime Zlatar i Zlatarević, najvjerovatnije, nastalo je prema zanimanju, zlatarskom zanatu i povjesničari pretpostavljaju da je to bilo u Kotoru ili Dubrovniku. Zlatara, Zlatarevića i Zlatarića ima širom zapadnih krajeva Balkana, počev od Crne Gore, preko jadranskih ostrva, obale i daljeg zaleđa, uključujući Bosnu i Hercegovinu, te prostore nekadašnje Vojne granice od Senja, kao i izvan Balkana, do Slovačke i zapadne Rumunije.

Poznata travnička porodica Korkut porijeklo vodi iz sela Ortijaš na Buni kod Mostara, odakle se prvo sele u Rabinu, između Blagaja i Nevesinja na svoje posjede, koristeći ih sve do Prvog svjetskog rata. Kasnije će neki njeni članovi preselili u Nevesinje, odakle potiču i travnički Korkuti.

Fotos: Derviš M. Korkut sa suprugom i kćerkom

Bihaćki Jurići vode porijeklo iz Sinja (Hrvatska) i spominju se još u starim poveljama ovog grada. Povjesničari tvrde da su Jurići živjeli u Bihaću još prije nego što je grad osvojila turska vojska i da su se tada prezivali Šuveljići, služeći kao timari konja bihaćkom banu.

Hercegovačka porodica Bilić dobila je ime po Petru Galovu, zvanom Bili, koji je još u ranoj mladosti imao bijelu kosu te ga po njoj tako i prozvaše. Podaci za rodoslovlje porodice Bilića pokupljeni su iz bilježaka pokojnog Dimitrija R. Bilića i Save S. Bilića, a urađeni po preporuci Dejana R. Bilića 1926. godine.

Rizvići iz okoline Konjica su potomci isluženog turskog vojnika Mehmeda koji je u Podhum došao iz Anadolije u periodu turske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Prema predanju, koje u knjizi “Porijeklo porodica iz Neretvice” iznosi Mujo Rizvić, Mehmed se oženio (jedna legenda tvrdi bogatom mladom udovicom, a druga djevojkom iz bogumilske porodice), te je kasnije dobio i nadimak Memac. U narodu ovoga kraja se priča da su u greblju Gaj nađeni bašluci s imenom Mehmed Memac.

Svi Lazići potiču iz istog korijena – iz ozrenskog sela Vasiljevaca, mada imaju srodnike u Kakmužu i Bosanskom Petrovom selu. Prema literaturi, preci Lazića vode porijeklo iz oblasti Pive, odakle su se poodavno sasvim iselili. Danas su uglavnom nastanjeni po različitim krajevima Balkana, odnosno bivših ju-republika: BiH, Crne Gore i Srbije.

Mehmed Alagić, sin Abdulaha i unuk prvog Alagića u Konjicu – Saliha, sagradio je uz Neretvu 1601. godine prvu džamiju u ovom gradu i uz nju medresu i tekiju (Tekijska džamija). Mehmedov brat Junuz čauš podigao je prema staroj ćupriji u Konjicu drugu džamiju. Ovo u svojim Memoarima iz 1894. godine naglašava Mehmedi-Faik Alagić pišući „Povijest jedne porodice“, objavljenje 1961. godine u Beogradu.

Nema sumnje da svi Alibegovići potiču i nose ime od Ali-bega koji je – prema predanju – došao iz Turske kao vojnik, ističući se u osmanlijskim ratnim pohodima, posebno onog na Beč. Za te svoje vojne zasluge od sultana je dobio posjede u Kobašu, gdje je podigao čardake, postajući „zapovjednik u odbrani graničnih bosanskih područja prema Slavoniji“.

Fotos: Prkos kuća

S jezičnog motrišta prezime Topić je izvedeno od nadimka Topo, koji je ujedno i hipokoristik od turskog topal, kako se nazivala osoba s jednom kraćom nogom, osoba koja je hroma, šepava, cotava, colava, šan(j)tava.

Prezime Terzija potiče od turcizma terzija, izvorno persijske riječi koja znači krojač, ali krojač odijela od čohe, za razliku od abadžije, krojača odijela od abe, sukna. Osnovu čini riječ tar, što znači žica. Persijskog porijekla je i terzijan, trzalica na žičanim instrumentima. Mora biti da je neki od predaka Terzija, kao i Terzića, bio terzija, pa otuda i ova prezimena. Postoje i duži oblici - Terzijić i Terzović.

Perići, čije se prezime različito izgovara: Périći (postalo od muškog imena Péro ili Pére) i Perići (nastali od ženskog imena Pera) sa 78 obitelji i 315 duša, jedan su od najbrojnijih duvanjskih rodova. Članovi ovog roda žive u Eminovu Selu (30 obitelji. 120 članova), na Kolu (25, 96), u Tomislavgradu (19, 80), Oplećanima (2, 8), Kovačima (1, 6), u Podgaju (1, 5) u Roškom polju (3, 12).

S jezičnog stanovišta prezime Bešlić je nastalo od imenice bešlija iz turskog jezika, što je naziv pripadnika plaćene konjice u turskoj vojsci, odnosno pripadnika posebno odabranih, navalnih konjanika, sličnih mađarskim husarima.

U Zenici obitava više porodica prezimena Pašalić i većina, ako ne i gotovo svi, vode porijeklo iz 12 kilometara udaljenog sela Dolipolje kod Lašve.

Naučnik Karl Pać smatra da Vučjaci vode porijeklo od stare bosanske plemičke porodice, ali za tu tvrdnju ne navodi izvor. Poznati član ove familije bio je Nesuh-aga Vučjak, veliki ljubuški i mostarski dobrotvor, o kome je malo pouzdanih podataka. Zna se da mu je ocu bilo ime Abdulah, da je bio dizdar 1558. i 1559. godine i da je tih godina sagradio dvije džamije, jednu u Ljubuškom, a drugu u Mostaru. Uz obje džamije Nesuh-aga je podigao i mektebe, što ukazuje da je tada oko tvrđave postojalo značajno naselje.

Za Subotiće u Rašinovcu historičati tvrde da su se doselili iz Dalmacije sredinom 19. vijeka, ali ne kažu odakle. Samo se navodi da su služili u najmu, najprije oko Petrovca, pa se poslije doselili u Rašinovac. Slava im je Markovdan.

Od stolačkih familija u 18. stoljeću visoko su kotirali Rizvanbegovići. Njihovi tadašnji preci dovode se u vezu sa Šarićima koji su u prvoj polovini 18. stoljeća davali kapetane. Najistaknutija ličnost porodice Šarića bio je Smail-kapetan. Na povjerenoj kapetanskoj dužnosti bio je od 1731. do 1761. godine. Prije njega kapetansku dužnost obavljali su Ali-aga i Osman-aga. Poznati članovi porodice Šarić iz ovoga vremena bili su i Smail-kapetanova braća Sulejman-beg i Jašar-beg. Oni su održavali poslovne odnose sa Dubrovačkom republikom.

Ono što se zna o porodici Cerić jeste činjenica da su ovog prezimena bila četiri kamengradska (majdanska) kapetana: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš. O Mehmed kapetanu doznajemo iz predanja. Kako mu nema mezara ni u Starom Majdanu ni na Brdarima, moglo bi biti da je poginuo u Dubičkom ratu, kako i predanje kaže.

Jedno od najstarijih plemena i prezimena u livanjskoj okolici je Sučić. Iz nekih izvora saznajemo da su nekada zvali i Sučečić. Spominju se u Darovnici kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine, kao jedna od 12 plemena Livanjske župe (okolice).

Ajanovići su znamenita tešanjska begovska porodica, a njezini članovi još u osmanskom razdoblju Bosne bili su zabiti (zapovjednici, oficiri) i smatrani su pripadnicima esrafa (plemstva). Mađarski historičar Thalloczy za njih kaže da potječu iz Male Azije, a da u Bosni žive „već 300 godina“, što znači da su se doselili krajem 16. ili početkom 17. stoljeća.

Kopčići su poznata begovska familija u Bosni, a potiču iz istoimenog mjesta smještenog u Gornjoj Rami pod planinom Kozo, koja je udaljena 12 km od Prozora. Smatrani su jednom od najbogatijih bošnjačkih porodica. U selu Kopčići, koje je potopljeno 1968. godine zbog izgradnje hidrocentrale, živjele su tokom proteklih stoljeća brojne bošnjačke familije, ogranci čuvenih Kopčića.

Prezime Sredarević nastalo je od riječi serdar koja je kovanica od dvije riječi: turske ser, što znači glava i perzijske dašten - držati, imati. Dakle, u slobodnom prevodu serdar ima više značenja: poglavar, starješina nekog kraja, komadant, vojvoda, starješina janjičara i sl. Serdarevići su tako dobili prezime po zanimanja njihovog davnog pretka koji je u doba turske vladavine Bosnom obavljao neku od spomenutih dužnosti. Prvo se zvao Serdar a kasnije na ovu riječ dodat je sufiks ević te je nastalo prezime Serdarević.

Prezime Delić izvedeno je od turske riječi deli, koja ima više značenja: 1. junak, junačina; silovit čovjek, zanesenjak u junaštvo, ali i osoba što bezbrižno živi, trošeći vrijeme uludo;

 U bosanskohercegovačkoj historiografiji se skoro ništa ne zna o Selmanovićima, jednoj veoma uglednoj i moćnoj bošnjačkoj porodici iz XVIII stoljeća. Koliko su njeni ugled i moć bili veliki pokazuju i sljedeći podak: na ključnom položaju Hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman-paša Selmanović.

Kukić je tipično krajiško prezime sa epicentrom u selu Gorička odnosno zaseok Kukići, općina Dvor na Uni.  Preci današnjih Kukića su doselili na banijsko Pounje iz Like i Dalmacije a prije toga iz Hercegovine.